Jutros me probudila poruka mog dobrog prijatelja. Otvorio sam svoje krmeljama okupane oči i pogledao u ekran mobitela. U poruci je pisalo: Tine, što misliš o Biliću? Što mogu misliti o Slavenu Biliću u 8 ujutro? Nikad čovjeka nisam upoznao, nisam ga ni gledao kao igrača. Sve što znam o Biliću dolazi iz subjektivne prosudbe gledajući ga kao izbornika hrvatske reprezentacije od 2006.
do 2012. godine, te kasnije prateći njegovu karijeru klupskog trenera i povremenog podcastera, možemo reći i sportskog novinara. On je dobar izbornik, nešto slabiji trener. Odličan psiholog, sjajan govornik, školovan akademik, sve u svemu jedan nadasve inteligentan čovjek.
Netko tko s obje noge čvrsto stoji na zemlji i koga ćeš uvijek rado poslušati kada ima nešto za reći. No odmah sam znao da prijateljevo pitanje u sebi nosi i negativnu konotaciju. On se nije slagao s izborom Bilića za novog izbornika Hrvatske, odnosno smatrao je da ima i boljih kandidata te kako je ponovno postavljanje Bilića na to mjesto u neku ruku preveliko “guranje” Bilića. Začudio me takav stav. Tko je bolji “novi Dalić” od Bilića?
No nije samo moj prijatelj bio toga uvjerenja. Nakon što sam mu u poruci odgovorio kako trenutno ne postoji bolji izbor za novog izbornika od Slavena, otvorio sam društvene mreže i tamo ostao dodatno iznenađen vidjevši da postoji velik broj ljudi koji dijele mišljenje moga prijatelja. Slaven Bilić, koji mi je osobno bio najbolji izbor, mnogima je bio najgori. Od donekle razumljivih kritika:
“Ne vraćaš čovjeka koji u prvom mandatu nije imao uspjeha!”
“On ništa u karijeri nije osvojio!”
Do onih posve suludih:
“Kako će hrvatsku reprezentaciju voditi čovjek koji nosi majice s likom Che Guevare?!”
More Read
Crkvene i religijske kritike bolje je uopće ne spominjati. Ugasio sam zaslon ekrana, okrenuo glavu na drugu stranu jastuka i krenuo razmišljati o pet razloga zašto Slavena vidim kao najboljeg nasljednika Dalića.
1. NE POSTOJI BOLJI “NOVI DALIĆ” OD BILIĆA
Hrvatska nogometna reprezentacija je u predivnoj situaciji. Na nedavno završenom Svjetskom prvenstvu dobili smo potvrdu da nam reprezentacija ima sjajnu budućnost. Na velikoj su se sceni već dokazali Gvardiol, Šutalo, Stanišić, Baturina, Petar Sučić, dolaze Vušković, Matanović, Marco Pašalić, Luka Sučić, Smolčić, Fruk, Stojković, Beljo…
Krcati smo nogometnim talentima. Neki će reći da reprezentacija nikada nije imala lakši prijelaz iz jedne generacije u drugu i kada vidiš širinu klupe s kojom smo raspolagali na ovome prvenstvu i kada se sjetiš svih igrača koji su ostali kod kuće, nije se teško složiti s tom konstatacijom.
Kada toj svježoj krvi pridodaš prekaljene veterane poput Perišića, Kovačića, Kramarića, Marija Pašalića, Nikole Vlašića, Dominika Livakovića, pa čak i Luke Modrića (ako odluči nastaviti svoju reprezentativnu karijeru), jasno ti je da je Hrvatska nogometna velesila. Upravo zato Hrvatskoj nije potreban nikakav pretjerani rez.
Potrebno je samo dignuti ista Dalićeva jedra i s novim daškom iste filozofije (#family) krenuti u nove pobjede. Hrvatskoj treba izbornik koji će nastaviti njegovati dobre odnose s igračima, koji će ih znati saslušati i koji će dati priliku mladima koji dolaze. Recite mi, tko je trenutno bolji čovjek za to, od čovjeka koji je to već jednom radio. Kada je 2006. godine izabran za izbornika, Slaven Bilić je ključeve reprezentacije dao Luki Modriću.
More Read
Dobro je poznata priča kako ga je kasnije upravo on nagovorio da preuzme broj 10 na leđima od Nike Kovača. Dao je tada Bilić prostora i Niki Kranjčaru, Ćorluki, Eduardu, Rakitiću…
Slaven se nikad nije bojao vjerovati mladima, a to je upravo ono što sada trebamo. Trebamo izbornika koji će se osloniti na Baturinu i Sučića, koji će dati priliku Fruku, Stojkoviću, Belji, Segečiću, a koji će njima znati uklopiti senatore poput Modrića, Perišića, Kramarića baš kao što je Bilić Eduardu, Modriću i Ćorluki 2006. godine pridodao Niku Kovača, Roberta Kovača, Šimunića i Rapaića. A tko je bolji za ponoviti recept od kuhara koji je već jednom napravio to isto ukusno jelo?
2. BIRAMO IZBORNIKA, NE TRENERA
Hrvatska reprezentacija je skup najboljih hrvatskih nogometaša. To nije nogometni klub u kojemu možeš dovesti igrača koji ti nedostaje.
Voditi klub i reprezentaciju potpuno su dva različita posla. U klubu lagano možeš nadomjestiti igrača koji ti nedostaje. Pričekaš ljetni ili zimski prijelazni rok, uđeš u kancelariju sportskog direktora i dostaviš mu papir s pozicijama koje ti nedostaju.
U reprezentaciji moraš prilagoditi gotovo sve uvjete da od raspoloživih igrača izvučeš najbolje. Nemaš lijevog beka? Ne možeš ga kupiti. Moraš razgovarati s Perišićem i zamoliti ga da on tamo uskoči. Ako si tvrd i težak trenerski karakter, u tome nećeš uspjeti. Dobit ćeš laganu odbijenicu.
Upravo zato je potreban čovjek koji će znati takve situacije iskomunicirati, pametno ih istaktizirati i na najbolji ih mogući način odraditi. Tko to može bolje odraditi od čovjeka koji je već vodio reprezentaciju na taj način?
Da se razumijemo, kada bismo birali trenera za klub, Bilić mi gotovo sigurno ne bi bio u TOP 5 hrvatskih trenera. Postoji nekolicina hrvatskih trenera koji su ostvarivali bolje i opipljivije rezultate od Slavena Bilića na klupskom nivou. Bjelica, Tudor, Kovač, Jakirović…
Svi bi oni imali bolje argumente za trenersku poziciju od Bilića, ali mi ovdje tražimo izbornika. Mi tražimo nekoga tko će se podrediti postojećoj momčadi, a ne nekoga tko će promijeniti sve iz temelja i graditi svoju nogometnu filozofiju.
Hrvatskoj treba samo završna glazura! Čvrsti, čelični i sigurni temelji davno su postavljeni. Biti izbornik je nešto sasvim drugo od trenerskog posla. Zna to i Slaven Bilić, a zna to i Niko Kovač. 3.
BILIĆ JE DOBAR NOGOMETNI IZBORNIK
Zašto smatram da je Bilić bio poprilično uspješan izbornik? Pa ajmo krenuti od statistike, suhih brojeva koji će nam odmah na početku priče reći da je upravo Slaven Bilić naš najuspješniji izbornik u povijesti. Naš novi/stari izbornik Hrvatsku je vodio šest godina i u tih šest godina ostvario je najveći postotak pobjeda od svih hrvatskih izbornika. Bilić Boysi su u vrijeme njegovog mandata odigrali 65 utakmica i slavili u čak njih 42 – što nas dovodi do postotka od 64,42%
Za usporedbu samo, naš najodlikovaniji i najdugovječniji izbornik Dalić vodio je Hrvatsku u 111 utakmica i ostvario 62 pobjede, što u postotku daje 55,86% pobjeda. I okej, složit ćemo se da se izbornik Dalić više puta susretao s jačim protivnicima. Igrao je u najjačoj grupi Lige nacija, igrao završnicu istog natjecanja i naravno, čak pet puta vodio Vatrene na velikim natjecanjima na kojima je dva puta došao do same završnice.
Ali nemojmo se zavaravati da Bilić u svome mandatu nije igrao protiv svjetskih velesila. Bilo je tu utakmica s Engleskom, Njemačkom, Španjolskom, Italijom, prijateljskih susreta s Nizozemskom i Belgijom koje također ulaze u službene izborničke statistike. I često je u tim utakmicama bio nadmoćniji protivnik. Zbog Slavena Bilića jedna velika Engleska nije otišla na EURO jer smo ju dva puta u tim kvalifikacijama svladali. Na Euru 2008. nadigrana je sjajna Njemačka koja je kasnije igrala finale istog natjecanja. Na sljedećem Euru Hrvatska je u grupi igrala s Italijom i Španjolskom, kasnijim finalistima, a u oba je susreta mogla do pobjede.
Ako se odmaknemo od suhih brojki, mnogi će reći da je pod Bilićem hrvatska igrala najljepši nogomet. Osobno se s tom izjavom ne slažem, pod Čačićem 2016. je Hrvatska igrala oku dopadljiviji nogomet, ali Bilić boysi su odmah na drugome mjestu ako ćemo ocjenjivati isključivo umjetnički dojam.
Umjetnički dojam koji je nakon nesretnog Eura “uprljala” najveća Bilićeva izbornička “mrlja”, Slaven se 2010. godine nije uspio plasirati na Svjetsko prvenstvo. U grupi s Engleskom i Ukrajinom, Hrvatska je završila treća i teško mu je opravdati taj neuspjeh, iako su tome sigurno kumovali ožiljci turske bodljice, izostanak Modrića u najvećim utakmicama zbog ozljede, suspendirani Robert Kovač te mnogi drugi sitniji problemi. Unatoč tome, Bilić je uspio preživjeti taj neuspjeh, što samo dodatno pokazuje kakvo je povjerenje javnosti tada imao.
Ako se tada nije sumnjalo u njegove izborničke kvalitete, zašto bismo sumnjali sada kada je Bilić 14 godina iskusniji nogometni djelatnik nego kada je posljednji put sjedio na klupi Hrvatske? 4. BILIĆ JE 14 GODINA ISKUSNIJI
Postoje neke stvari koje ne možete kupiti. Jedna od njih je iskustvo, druga je sreća. Ajmo prvo o Slavenvoom iskustvu, a njegovu sreću ćemo ostaviti za kraj. Slaven je hrvatsku reprezentaciju prvi put preuzeo 2006.
godine kada je imao samo 37 godina! 37 godina sada ima Ivan Perišić koji još uvijek igra za hrvatsku reprezentaciju, a Modrić je protiv Portugala upisao svoj 202. nastup s navršenih 40 godina.
Možda vam ta dva podatka najbolje ocrtavaju koliko je Slaven bio mlad kada se primio tako važne funkcije. Reprezentaciju je napustio 2012. godine s navršene 43 godine, a sada se na kormilo reprezentacije vraća s 57 godina, tek par mjeseci prije svog 58. rođendana. Zamislite koliko je ova verzija Slaven Bilića iskusnija od one prethodne. U tih 14 godina vodio je osam klubova u pet različitih država. Od engleske Premier lige, preko Kine pa sve do Saudijske Arabije.
Slaven je prošao kroz sito i rešeto. Naučio je kako se nositi sa zahtjevnim nogometnim zvijezdama poput Dmitrija Payeta, kako se nositi s ogromnim pritiskom turskih i saudijskih klubova te naposljetku kako se suprotstaviti najjačim trenerima u povijesti nogometa poput Fergusona, Mourinha, Guardiole, Wengera, Ancelottija, Contea, Hiddinka i Löwa…
Recite mi, postoji li netko tko je skupio veće trenersko iskustvo od Slavena Bilića?
5. BILIĆU JE MALO NEDOSTAJALO DA BUDE DALIĆ, A DALIĆU JEDNAKO TAKO MALO DA BUDE BILIĆ
“Kolo od sreće uokoli,
vrteći se ne pristaje:
Tko bi gori, eto je doli,
a tko doli, gori ustaje.”
Nema prigodnijeg otvaranja ovog podnaslova od čuvenog citata iz Gundulićevog romana “Osman”. Jeste li se ikada zapitali kako bi izgledale izborničke karijere Bilića i Dalića da su se neke utakmice završile par sekundi kraće, a neke lopte odbile par milimetara drugačije? Bilić je na EURO 2008. godine stigao porazivši Englesku dva puta u kvalifikacijama, osvojivši prvo mjesto kvalifikacijske grupe i izborivši direktan plasman u Švicarsku i Austriju. Na prvenstvu je upisao tri pobjede u grupi, ostvarivši stopostotan učinak protiv Austrije, Njemačke i Poljske uz gol razliku 4:1. Prvo mjesto u grupi odvelo nas je na Tursku protiv koje je Hrvatska odnijela pobjedu u svim važnim statističkim kategorijama: veći posjed, više udaraca, više kornera, ali sudbina toga dana nije bila na našoj strani.
Olić je u 19. minuti zapucao zicer pogodivši prečku, a o kasnijem pogotku Klasnića u 119. minuti i turskom uskrsnuću u 122.
minuti više nema potrebe trošiti riječi. Biliću je nedostajalo tako malo da ode u polufinale Eura gdje bi ga čekala Njemačka koju je već pobijedio u grupi. Četiri godine kasnije, Slaven s Hrvatskom odlazi na Euro, gdje mu je opet božica Fortuna okrenula leđa i dodijelila mu skupinu smrti. Hrvatsku su čekali ogledi s Irskom, Italijom i Španjolskom. Irska je odrađena rutinski, laganih 3:1 na otvaranju Europskog prvenstva i odličan uvod za odlučujuće utakmice s europskim velikanima. Slijedio je susret s Talijanima, koji preko Pirla dolaze u vodstvo, no onda Bilić mijenja formaciju i iz 4-4-2 prelazi u 4-2-3-1 te preko Mandžukića izjednačuje za konačnih 1:1. Sada je bilo jasno da nam u posljednjem susretu protiv Španjolske igra samo pobjeda.
Vjerojatno vas ne moram podsjećati da su Španjolci tada bili apsolutni vladari svjetskog nogometa. Europski prvaci 2008. i svjetski prvaci 2010. godine. U momčadi Iniesta, Xavi, Busquets, Xabi Alonso, David Silva, Ramos, Pique, Torres, Alba, Casillas. Nogometni All-star! Hrvatska je u toj utakmici strpljivo čekala svoje šanse i dočekala 59.
minuti u kojoj Modrić, svojom legendarnom vanjskom nogom, pogađa Rakitića na glavu pet metara od španjolskog gola, no Rakitićev udarac brani Casillas. Pričalo se tada da je Rakitić u tim trenutcima držao ključeve raja. Da je tada lopta pronašla put do mreže Hrvatska bi prošla skupinu i otišla u knockout fazu, a taj bi gol ujedno i izbacio Španjolce s Europskog prvenstva kojeg su kasnije i osvojili, pobijedivši upravo tu Italiju s kojom smo se susreli na istom natjecanju. Za velike stvari potreban je i taj mali dodir sreće. Dodir sreće kojeg je Dalić u nekim utakmicama imao. Sjetimo se samo kako su ulazili neki jedanaesterci naših igrača 2018.
godine. Lako je već tada u osmini finala Hrvatska mogla ispasti od Danske pa bi se sada o Daliću pričalo kao neuspješnom izbornikom. Sjetimo se samo 2022. godine kada nas je Lukaku darovao nevjerojatnim promašajima, a da je samo jedan od tih zicera završio u hrvatskom golu, Vatreni bi svjetsko natjecanje završili u grupi, a Dalić bi opet bio neznalica. Saznao je Dalić i kako je to kada ti nedostaje taj mali dodir sreće. Euro 2021.
godine završili smo nakon nesretnog ispadanje od Španjolske tek nakon produžetka, kada je Kramarić zapucao zicer za pobjedu. A što tek reći za kasnija ispadanja od Italije na Euru 2024. kada je Dalićeve izabranike izbacio eurogol Zaccagnija u zadnjim sekundama utakmice ili još gore, ova utakmica protiv Portugala kada su Hrvatskoj poništena tri gola u drugom poluvremenu zbog par centimetara i Matanovićevog ““pramena kose”. Ponovit ću, bez ikakvog umanjivanja Dalićevih uspjeha, ni opravdavanja Bilićevih neuspjeha:
Za velike je stvari potreban i taj mali dodir sreće. A možda je upravo taj mali dodir sreće, najveća razlika između spomenutog dvojca. Vrijeme će pokazati. SLAVEN JE ZASLUŽIO NOVU PRILIKU
Nadam se da sam vas nakon ovih pet razloga uspio bar donekle uvjeriti da Slavenu pružite ruku podrške.
Trebat će mu. Nije lako ući u Dalićeve cipele i nije lako ispraviti vlastite pogreške. Slaven ima hrabrosti pokušati oboje.
Nemojte mu otežavati taj teški uteg reprezentacije nego samo recite:
SRETNO SLAVENE!
